недеља, 23. октобар 2011.

Amundsenova putovanja


Kaže mi tata juče: jesi čitala o Amundsenu u novoj Nacionalnoj geografiji? Reko, nisam. I to je bilo dovoljno da Džoni otpočne dug, isprekidan monolog o osvajanju Južnog pola, o herojstvu, avanturi... Na kraju je izneo ideju da nas dvoje krenemo biciklima na Tibet. Tu sam već videla da je vrag odneo šalu, a i inače me iznervira kada Džoni krene da priča sam sa sobom. Pa sam mu rekla da je Amundsen jedna korporativna vucibatina, da danas ne bismo ni čitali o njegovoj avanturi da ga nekakva vlada nije poslala da zabode zastavicu nekakve države u nekakav sneg. Da on jeste avanturista, ali da bi eventualno otišao na neko drugo mesto, a da mi o tome ne bismo ništa znali. Da mi možemo otići a Tibet, al da za to nikoga ne bi bolelo dupe, niti bismo se upisali u pano heroja, niti bi to bilo išta značajno.

Ne verujem da je Džoni čuo išta izuzev mojih negacije: nije, ne može, nije da jeste itd. I samo na to je reagovao vrćenjem glave kao da razgrće neki amundsenovski sneg. I ponovo je rekao da zajedno možemo ići biciklima na Tibet. Pošto sam opet udarila u istu priču zaključivši da je danas nemoguće biti bilo čija poruka, Džoni je polako odustajao od Tibeta. Nabavio je novi polovni bajs samo za Krnjaču (da ne prelazi Pančevac) i pitao me da mu pozajmim ventile. Napomenuo je da čovek svaki dan valja da ide pet kilometara peške, da živi zdravo. Onda se pokupio i otišao.

Tek danas, nešto me natera da odem na sajt Nacionalne geografije i pročitam onaj tekst. Na pomen Amundsena setim se da je Džoni prvi put za ovog lika saznao u bolnici gde je dospeo nakon što se zadavio ljuljaškom u šupi na Vilinim vodama. Naime, ubeđen da je patentirao ljuljašku bez daske za sedenje, Džoni je stajao na jednom kanapu obešenom o krov šupe i tako se klatio. Sat vremena kasnije, našao ga je drug obešenog o kanap. I danas se prepričava anegdota kako je baka, pošto joj lekari nisu dali da vidi sina nakon operacije u kojoj mu je sečen grkljan, donela od kuće merdevine i sa ulice se popela na prozor bolnice da vidi maog Džonija. Onda se onesvestila, pala s merdevina i polomila kuk. Bakine koleginice su Džoniju na poklon u bolnicu donele knjigu „Amundsenova putovanja“.

I ako nikad ne odemo na Tibet biciklima, Džoni će uvek biti poruka. Za mene.

5 коментара:

  1. Milja ti je lepo rekla! Priča odlična;)Pozdrav za Džonija!

    ОдговориИзбриши
  2. Kaži Džoniju da mu ja predlažem zajedničku vožnju do Kirgistana preko Sibira, kad ti već nećeš sa njim do Sibira :)

    E da, nije Admundsen bio odmah plaćen od strane države. Meni je fenomenalno njegove otkriće Severeozpadnog prolaza, kada je naučio mnoge stvari koje su mu kasnije koristile na Antartiku. Zanimljiv je to čova bio.

    ОдговориИзбриши
  3. ma, ima da objavim zbirku sa sve zahvalnicom Džoniju i specijalno otšampanom posvetom istom, jer on to voli. mislim da je on jedini lik koji je samom sebi napiso posvetu na knjizi koju je samom sebi kupio (i posle najebo zbog toga:). A, Amundsena ću sad morati da proučim detaljnije, kad nam se upleo u porodične stvari!

    ОдговориИзбриши
  4. nije jedini.
    i ja sam sebi pisala posvetu :)))

    ali ipak, dzoni je nesto posebno!

    ОдговориИзбриши