понедељак, 26. септембар 2011.

Kad gubiš sve



Kaže meni Mica da joj je bivši momak danas plako। Reko što. Kaže, kad me je vido kolko sam se usukala, kolko mi je teško. Reko, jer zbog njega. Mica kaže jok. Reko, jesi mu rekla. Mica ćuti. Reko, jesi mu rekla da nije zbog njega, nego dibidus zbog nečeg. Zbog ničeg. Mica ćuti. Reko u sebi jebem ti mater. Naglas reko, pa jel ti teško. Ćuti Mica. Reko, Mico, jel ti stvarno teško ili možeš da podneseš. Ćuti Mica ko guja. Reko, Mico, budi poštena, kolko stvarno možeš da podneseš. Ćuti. Nije taj scenarijo.

Pa reko, što mu ne reče da ide kući, da ne plače, da je glup, da si ti glupa. Ne. Vidim je kako ćuti i pred tom budalom bivšom koja sedi na njenom kauču i plače. I sad oće da i ja plačem. A, meni se iskreno digo kurac. I tu Mica ode.

Trebalo je Mici da kažem: Jadan bivši Petko, i jadna ti, Mico. Jadna majka koja te rodila i jadan ja koji te poznajem i jadna nam guba od koje smo jadni.

E, pa, nismo se tako dogovorili. Gubiš sve, Mico. Jer si pička.

недеља, 18. септембар 2011.

Dragi agente Dejl Kuperu,


Prso sam ti! Gore nego ti u poslednjoj epizodi Tvin Piksa. Ako ćemo biti sasvim jasni, razlog zašto sam prezirala poslednju epizodu u kojoj te progutaju sile mraka bio je taj što si ti bio poslednja trunka razuma u oprljcima, opiljcima pilane što je sažvakala sve one lepe žene u plavim kombinezonima, kamiondžije i njihov viski, nesrećne ženice što se jebu na zadnjem sedištu kola i čekaju da ih neki baja spase iz braka sa srednjooškolskim kvoterbekom što se u međuvremenu navuko na alkohol. Ti si bio ona mrlja ulja što se ne meša sa vodurinom malog mesta, velikog mesta, što se ne da počistiti sa jesenjim lišćem. Jeo si na vreme, uvek se odevo u čisto, radio svoj poso i onda, u poslednjoj epizodi, kad sam te videla kao neku marionetu među onim crvenim zavesama, polivenog muzikom, utuljenog, izdeformisanog, zabio mi se nož u srce. E, sad znam kako ti je bilo među zavesama. I opet se nadam da neki agent Dejl Kuper u meni i dalje živi. Disciplinovan, zapitan, dobar lik.