субота, 15. новембар 2014.

Pišljivi bob

U neko doba, po svadbama, saranama, o rođendanima, za slavskim stolovima, na porodičnim ručkovima, kad više nema o čemu da se priča, a klima se toliko promenila da je, iz engleskih razgovora prešla u domen stručnjaka i SF bardova, moji rođaci su počeli da govore o alergijama. Malo malo pa se pomene gluten, protein, a po neki se redovno javljaju i lekaru. Oni su bili na testu intolerancije na hranu. I znaju ko su. Bespoštedno, bespogovorno. Konačno znaju ko su i gde pripadaju. Kao Hamlet kom je konačno stigao telegram sa odgovorom na pitanje biti ili ne biti. Kao Don Kihot koji je konačno dobio tačnu terapiju. Ali, taj put do samospoznaje je trnovit.

Ima i onih koji lutaju u tom limbu od života. Jedi pasulj – gasovi, jedi krompir – zavija, apni jaje – zovi popa. Stomak je merilo duše, a ko će bolje da ga izmeri ako ne test intolerancije na hranu. A, hleb niko ne pipa kao da je tempirna bomba i svaki ima svog dilera za hleb, koji zna od kog je zrna i kalibra. I, apsolutno nema veze da l' si bogat, siromašan, srećan, udat, jeban, nejeban – kad nam bace šaku mešanog zrnevlja, svaki će znati da stane u svoju sortu i svaki će naći svoj identitet.

A, kad je već pitanje identiteta postalo toliko ključno, onda postoje i popusti, pa se, o tim istim porodičnim ručkovima džoraju oglasi za jeftiniju intoleranciju, tablete, vitamini, te vesti o štetnosti hrane i specifičnim podvrstama identiteta. Ne, naravno da nema dva ista čoveka. Jednom od integralnog samo zavija, a drugom kao da nešto i prigudi na kraju. Tolika raznovrsnost, toliko pitanja, a nigde odgovora. Sem, naravno, na testu intolerancije na hranu.

U isto to vreme, pišljivi smrznuti bob u reklami živi u kući od sto kvadrata o kojoj mi možemo da sanjamo. Lebac ti jebem (il ne jebem).