недеља, 29. јул 2012.

Pesma avgusta

Ne mora da počne, već znam, po svemu sudeći, koja nailazi

Moj stan ili Ko mi je skembao fudbalerčića

Jedan od mojih omiljenih časopisa koji trenutno izlaze kod nas je „Moj stan“. U ovoj novini posebno me fasciniraju slike tih silnih estetski preobražnih prostora, ali i saveti (neki od njih veoma praktični) kako da prostor koji je namenjen stanovanju učinite lepim i na njemu ostavite neki trag. Posebno mi se svidelo rešenje za čiviluk u nekom od ranijih brojeva - na belo okrečenom zidu samo pobodete neka 4 eksera, a ispod i oko njih crnim markerom nacrtate razgranato drvo, tako da, kada okačite kapute, deluje ko da ovi vise na drvetu. Do jaja stvar. Zajebancija iz čista mira!
Naime, uvek sam živela u stanovima koji nisu moji. Ranije, kada su to bili stanovi mojih roditelja (a posebno onaj prvi, nasleđen od bake), sve je bilo podređeno stvarima i gomilanju stvari, među njima i ukrasa – gobleni, miljei, kristalni servisi, raznorazni suveniri sakupljeni sa vašara ili sa, uglavnom, bakinih putovanja, pa fotografije, razglednice (hit rešenje bio je sto prekriven staklenom površinom ispod koje gomilate razglednice i memorabilije!), nakit sakupljan po keramičkim ćasama od kojih, ako neka pretekne, nosiš učiteljicama, lekarkama, nekim rođakama i njihovoj deci, pa biljke od kojih su mnoge zaista delovale više kao mrtve stvari nego kao neke biljke, izuzev onih na terasi među kojima se izdvajalo malo limunovo drvo koje je uspevalo, što me posebno čudilo, zašto ono raste u plod, a ostale biljke samo tako poziraju polukilavo, veoma lukavo umirući, zapravo, fasciniralo me da u našem stanu raste nešto što se, u daljem toku logike, može jesti ili makar iscediti. Jer ništa se, od gore pomenutih ukrasa, nije smelo konzumirati - izuzev zelenog karmina, pohranjenog, kao Ramzesa, u opet posebno pohranjenoj maminoj tašni od neke svetlo braon kože, duboko u donjoj pregradi šifonjera. U to doba sam verovala da, ako ovaj zeleni ruž naneseš na usta, istog časa umireš otrovan! I tome slične stvari koje su često gomilane, a ređe raspoređivane da zauzmu nekakva, za njih posebno pikirana mesta. Posebno me živcirala nekakva figurica koju je baka donela iz Grčke. Tom se klincu večito, samo prošao pored njega, odvaljivala jedna vaga, a morao ih je imati dve! Kasnije sam skapirala da je reč o alegoriji Pravde. Pipava stvarčica, ne ide mi od ruke. Skenjao me i neki psić, sasvim odokativna, keramička predstava psa kom smo sestra i ja polomile uvo, pa ga Džoni nevešto zalepio da sakrije štetu od mame i bake, al se isto uvce večito odvaljivalo. Rovarenje po stanu za koje mi je delovalo da mu nema kraja tragično se završilo kada smo sestra i ja, u gornjem delu šifonjera koji mi je oduvek delovao kao gornja granica sveta, nekakav svet u koji ideš kad odapneš, nabasale na nekakvu jeftinu reprodukciju slike na kojoj su prikazani Da Vinči i Mona Liza kao dve polutke jedne glave. Ova slika, inače poklonjena dedi u okviru neke proslave u David Pajiću, na nas je delovalo toliko grozomorno da smo godinama izbegavale otvaranje tih gornjih polica, iako su nam tamo stajali kupaći kostimi, dušeci za more i sve te stvari koje sam po mirisu obožavala i radovala im se punih 12 meseci tokom svake godine.
U tom smislu, zauzimanja prostora, časopis „Moj stan“ mi je postao već odavno bitan. Naime, za razliku od mojih stanova, u ovom magazinu, stvari, makar oni bili obična, pišljiva teglica s bosiljkom, uvek zauzimaju neko čarobno mesto, ne smetajući ostalim stvarima u stanu (ili tom fotkom zahvaćenom delu stana). U mojim stanovima, stvari i ljudi večito su jedni drugima stajali na malom prstu. Zapravo, posebno su stvari delovale bunkerisane. Čak i ako je po sredi ukras, taj je majković večito delovao kao utovaren lopatom, a ne postavljen nežnom rukom koja je u tom momentu baš o njemu mislila. To mesto rezervisano za stavri, kao i spoj lepog i praktičnog posebno me privlače magazinu „Moj stan“. Sviđa mi se što su slike prostora takve da izgleda kao da su ljudi maločas otišli, nekim svojim poslom, ali za sobom ostavili neki duh prisnosti. Moji stanovi, bilo da ih napuštam ili im se vraćam, gotovo uvek deluju zaposednuto bilo nekim strahom (kom se vraćam, ili od njega bežim). Zadrže oni pečat, moj lični, baš kako se i vidi u „Mom stanu“, ali taj moj pečat gotovo nikada ne odražava tu prisnost, to pomirenje između mene pre izlaska i po povratku. Večito ostane neki znak pitanja, nešto gotovo ukleto zamotano u bačenu majicu, raščepljenu knjigu ili prevrnutu šoljicu. Ovo možda ima neke veze sa mojim dubokim uverenjem da svaki zatvoreni prostor zapravo asocira na umiranje čoveka, na njegovo večito stanište, na mirovanje koje me plaši i goni da dam neke konačne odgovore koje nemam. Zato su mi bile jasne, duboko istinite priče o kućama iz kojih se jednom za svagda odlazi, a retko one u kojima se ka nekom domu ide i u njega zanavek smešta.
Gde je tu uloga „Mog stana“? Pa, recimo u tome, da ovaj časopis kuću i predmete u njoj, zapravo prostore, tretira kao fluidnu, montažnu, estetsku stvar, zapravo, kao odraz kreativnosti, šašavila neke osobe koja tu živi. Osobe koja ne shvata ozbiljno udobnost, život među zidovima, već kroz prostor stalno samo prolazi za sobom samo ostavljajući tragove – cipele, načete knjige, istrošene maramice, šminku, život bataljen zarad nečeg pravog što je tamo negde, iza vrata, napolju. 
Ipak, možda ovi vazdušasti stanovi i kuće od peska kakve propagira časopis „Moj stan“ imaju veze sa stanovima u kojima sam živela i u kojima živim, kojih me je vazda strah. Moj prvi stan, stan mojih zapravo je nekakav buvljak-hram. Stan u koji su navlačene stvari, isprva iz sasvim nebuloznih razloga – u pitanju su kič predmeti koji su se nekom od nas, nekada, svideli, a ih je navukao. Ali, sve se to zadržavalo u stanu, sve je dobijalo svoj prostor – svaka bogovetna razglednica bivala je istaknuta negde, makar iznad sudopere. Svaka stvar bila je osuđena da umre na naše oči i pretvori se u nekakav čudni prah koji nam ometa disanje. Spavalo se sa stvarima, oko njih hodalo, svađalo, umiralo. I sada, kada pomislim, ono što me najviše iznervira ili zaboli, jeste kada se neko u mojoj blizini, svađa ili boluje kraj glupih i bespotrebnih stvari. Što šifonjeri, tepisi, gobleni, ko god od nas skapao, moraju da nađu neko svoje meso i troše se sporije, poprimajući vremenom neki nebulozno pitomi lik, kao naše kičeraste sudije.
Čudan je taj naš odnos prema stvarima i stanovima. Nikada neće biti tako lahorast kao onih nedostajućih ljudi u „Mom stanu“. Evo, pre koju sedmicu, krenem na put i kako imam običaj, iz pukog sujeverja, da na put ponesem neku stvar kao amajliju, skembam kod bake u stanu fudbalerčića. To je gumena igračkica veličine tri santimetra nalik dečaku kom je za nogicu prilepljena minijaturna fudbalska lopta. Računam, kod bake skuplja prašinu, a kod bake su i tako završile sve stvari i stvarčice, ti kičerasti ukrasi koje niko od nas, u silnim selidbama, nije hteo da primi na staranje. Spakujem ja fudbalerčića u ranac i odem na put. Vratim se, odem do bake, kad ona, onako usput, pričajući o svojim putovanjima, pomene: „Ma, neko mi je skembao onog fudbalerčića, mora biti Micina deca“. U čudu, priznam baki da sam ga ja uzela. Čak mi je bilo neprijatno i zapitala sam se koji će mi andrak taj glupi fudbalerčić i kakvo je to prenemaganje. Ipak, nisam ga vratila.

четвртак, 26. јул 2012.

уторак, 24. јул 2012.

Gugi Nakostrešena Ptičurina

1.epizoda – Kako se Gugi nakostrešio

Kada je prvi put čuo basnu o Cvrčku i Mravu, Gugi se nakostrešio. Tada je imao samo deset godina i kada mu je na vrata uletela Zgraža Grmuša, kokoš koja je večito kunjala ispred njegove zgrade, sa fenomenalnom pričom o tome kako su se Crvčak i Mrav iz njihovog kraja proslavili i kako svi pričaju o njima po belom svetu, Gugi se nakostrešio. Od tada ga svi u ulici zovu Gugi Nakostrešena Ptičurina. Znao je da su Cvrčak i Mrav dileri droge iz njegovog kraja koji su se prodali za male pare i obmanjivali ceo svet pričom o pravdi i poštenju: da možeš raditi ili se laditi. Gugi je znao da to nije istina, jer i Mrav i Cvrčak rade zajedno. I rade na crno. I duguju mu pare. I da su zaslužni za smrt roditelja najneuhranjenijeg i najpitomijeg lika u kraju – Svetolika – Ćoravog Crva. Zapravo, prvi je, u šali, ovako Gugija prozvao njegov najbolji drug, Ćole Komarac. Dok je za ostale, ovo postao pogrdan nadimak, uostalom i izgovor da se Gugi obilazi u širokom luku, Ćole i Gugi su se odmah složili da su Cvrčak i Mrav protuve i da je ceo svet naprosto slep. Ćoraviji od Svetolika kome su se, od kad ga znaju, ogromni cvikeri zaglavljivali svaki put kad proba negde da se umuva. Od kad znaju za sebe, Gugi Nakostrešena Ptičurina i Ćole Komarac su znali Cvrčka i Mrava kao dilere iz svog sokaka, koji su vazda radili u talu. Onda im je Zgraža Grmuša, u jednoj pijanačkoj, raspad noći kod Groćka Groćkovića – Gude (a gde drugo!) predložila da se podele i pošalju svetu primer o dobru i zlu. I svi su se na to primili! I Guda, i mali Puž Savatije koji je samo knjavao po ulici, ne reagujući čak i kada mu je zemljotres otfikario kućicu s leđa ostavivši ga gologuzog na sred ulice! Čak je i Tata-Mara, stara učiteljica koja je praktično utuvila u glavu Gugiju i Ćoletu sve što znaju– od Aristotela do kiselih kiša, i koju su voleli predavala tu glupu priču o Cvrčku i Mravu u obližnjoj školi. A, što je najgore za Gugija Nakostrešenu Ptičurinu, na Cvrčka i Mrava (ok, malo više na ovog prvog), primila se i Slipac! Slipac je bio naizgled beznadežan mali svitac, zapravo najlepša cura u kraju kojoj je stalno pregorevala guza pa je često dolazila kod Ćoleta Komarca da je opravi (čitaj, da se navari) , a tako ju je Gugi i upoznao i bespovratno se zaljubio u tu pregorelu minijaturu od bubice. Dakle, svi su odlepili na tu glupu priču o protuvama Cvrčku i Mravu ko da ih bezbroj puta nisu viđali kako se mrtvi naduvani vraćaju u svoju jazbinu i karaju sve što leti i gamiže. A Gugija i Ćoleta, koji su znali da je sve to žvaka za beli svet – ta priča o dobru i zlu - za Gugija Nakostrešenu Ptičurinu i Ćoleta Komarca koji su znali da su do juče Cvrčak i Mrav radili u talu prodajući im jeftinu gudru, predući, dudlajući i gajeći smrad za ceo kraj, to je bio veliki užas! Tada su odlučili da se suprotstave ovoj golemoj laži (doduše, Ćole je bio mrtav pijan kad su ovo ustanovili, ali, na njegovu nesreću, Gugi je bio sasvim trezan i sasvim ozbiljan). Gugi je ubrzo saznao da je celu žvaku ispljunula Zgraža Grmuša, inače spremna da u svom lokalnom glasilu strese svo svoje olinjalo perje na svakog poštenog čoveka koji prdne na ulici, ali isto tako spremna da u zvezde digne svakog ko dobro i masno slaže. „Čak i onog ko bi smislio dobar recept za kuvanje njene matore guzice!“, besno je rekao Ćole Komarac ispijajući desetu rakiju. Gugi se samo nakostrešio. Gugi Nakostrešena Ptičurina nije mogao da podnese takvu obmanu i odlučio je da krene u poteru za tim dupeuvlakačima koji su pravili turneju po celom svetu praveći se da su establišment. Slipac mu je rekla da je lud i da se previše kostreši. On joj je odgovorio da čak ni njena guza ne može da osvetli tu rupu od mesta i da on odlazi. Zauvek. Ona je rekla: „Sa srećom“ i odletela niz ulicu (pred kraj je opet pregorela). Ćole Komarac se otreznio oko tri ujutru, kada ga je Zgraža Grmuša probudila da od njega uzme izjavu o tome kako se oseća sa obzirom da je Gugi Nakostrešena Ptičurina, po izjavi Groćka Groćkovića koji je sve vreme prisluškivao, krenuo u Petnicu. Ćole je mrzeo Zgražu Grmušu. Uvek je stajala na uglu isturajući svoju mršavu nogicu i beležeći sve u svoje blokče, uflekano rum-kolom. Jednom je, pripito, pokušao da opiše Gugiju šta misli o Zgraži. Ne zna je li mu uspelo da objasni drugu da je ona lokalno glasilo koje izigrava pametnjakovića koji sve komentariše samo da bi bila iznad svega i iz svega izuzeta iako ne može da poleti ni metar iznad tunela ćoravog crva Svetolika, a bogami ni da mu prdne pod jabuku! Uostalom, ona je zaslužna što je Svetolik, nakon zatvaranja sirotišta, završio na ulici i, protivno svojoj prirodi, postao najkišnija glista koja postoji na ovoj planeti!! Na pomen Petnice, ošajdario je Zgražu i zaputio se iz Gudine krčme. „Kakva Petnica?!“, mislio je gledajući mesec koji je opasno ličio na komad sira! „Gugi Nakostrešena Ptičurina smatra da su Cvrčak i Mrav naučno oborivi!“, zakreštala je Zgraža. „Ne seri!“, dreknuo je Ćole Komarac i izašao na mesečinu. Opet?! Učinilo mu se da se ovo sa Zgražom ponavlja. Opasno je želeo da se napije krvi. Da je Ćole Komarac vampir znao je, u celom mestu, samo Gugi Nakostrešena Ptičurina. I jedini je to tolerisao. Zgraža je pokušala da ga ofira kroz par tračeva (za divno čudo, nije imala pojma o pravoj istini, već je, smišljajući svoje laži, u toku jedne noći tokom koje je sedela na jajima za svoju sestričinu, nekakvu malokrvnu Sabrinu, došla na ideju da bi Ćole mogao biti vampir, jer jedan fali u njihovom kraju – imali su dilere, kurve, svodnike, čak i pošten svet, al vampire ne! i to je objavila. Pod pseudonimom „Sabrinina nerođena deca kukuruza“. Iako je Ćole Komarac poludeo nakon te vesti, Gugi mu je lepo rekao: „Ta je bolesnija od tebe!“ Na to je Ćole Komarac popio tri litra rakije, jer je shvatio da mu ova ubija žeđ za krvlju. Tako je, kad smo kod toga, i postao alkos.) Recimo da je to jedan od razloga zašto je Ćole Komarac znao da mora krenuti za svojim jedinim drugom. Čak i u Petnicu. Da mu se nađe. Za slučaj da nekome treba popiti krv. Pošto je Zgraža ostala bez izjave, odlučila je da opiše Ćoleta kako ide ka mesečini klateći se. Htela je da sve zvuči zvanično, pa je otpočela rečenicu o poreklu Ćoletovog nadimka. Za poreklo nadimka Ćoleta Komarca se ne zna. Ako je verovati prljavim pisanijama Zgraže Grmuše, svake noći, ako je pun mesec, Ćole Komarac obilazi bogumilske stećake u okolnoj Bosni. I Ćole sumnjivo voli Bosnu. Ćole Komarac je pijanac. Ako je verovati Tata-Mari, koju Ćole Komarac jedino poštuje, poreklo njegovog nadimka je nepoznato, veruje se da ga vuče još od svojih predaka koji su došli iz Hercegovine. Ćole Komarac bi im svima rekao da se nose. Zato ga Gugi Nakostrešena Ptičurina i gotivi. Jer ne veruje u objašnjenja. Iako šamara sve oko sebe. Zato je te večeri, na mesečini nalik siru u koji je samo falilo da se zavuče Svetolik – ćoravi crv, samo Ćoletu Komarcu potvrdio da je Zgraža prokljuvila to za Petnicu. Ide da pronađe odgovore o Cvrčku i Mravu. (Takođe, priznao je samo Ćoletu Komarcu da se Slipac tamo zaputila, jer je dobila stipendiju za izučavanje svetlosnog zagađenja planete Zemlje. Priznao mu je te večeri i da Slipac namerno, hladnom vodom, gasi žar iz svoje guze ne bi li spasila svet od ekološkog zagađenja. On to ne može da podnese). Ćole mu je rekao da je lud, a onda je spakovao ono malo prnja što ima i sačekao ga kod Tata-Marine kuće. Gugi je samo sa njom hteo da se oprosti pre nego što otperja iz tog ljigavog kraja. Nastaviće se - Gugi Nakostrešena Ptičurina u Petnici

субота, 21. јул 2012.

Problem je u tome što kad izađemo u grad, uvek neko od nas bude tužan

Strah od smrti je davna pojava. Imam je. Selin mi laska kada kaže da samo ljudi koji imaju maštu mogu da zamisle svoju smrt, pa da se za nju, u skladu sa istom, spremaju deset, dvadeset ili više godina ranije (nemam ništa protiv priprema, nadam se da ću maštati još pedeset, ili makar 45 godina, ako može do kraja života koji će doći za nekih 80!, ako medicina uznapreduje). Svi mrze lekare, i ja ih mrzim, ali želim da mi kažu da je sve sa mnom u redu. Od toga je sve počelo, od trenutka kada sam shvatila da mi to ne mogu reći, da će sve biti u redu. I od tada im se stalno vraćam. Za svaku sitnicu. Taman kada pomislim: ok, čak i ako sutra umreš, ili ako ti kažu da imaš još mesec dana, možeš biti heroj, možeš šetati pored obale, voleti svaki trenutak, prezrem svo to sranje i poželim samo da živim još duže! Ne želim da cenim te bedne trenutke, i prilično se iznerviram kada od sebe zatražim to uživanje u budalaštinama. Oću da budem što duže sigurna. Onda ide treći krug kako je sve to sasvim besmisleno, što uopšte o tome razmišljam. Zapravo, spase me kada me neko pošalje po novine.

Stoji ta uteha da sam hipohondar, ali to što si hipohondar ne garantuje ti i da si zdrav, jer ti se možeš patološki brinuti da nešto s tobom nije u redu, a da u isto vreme stvarno nešto nije u redu. Odnosno, to što si hipohondar, ne garantuje ti da si zdrav i da nećeš ubrzo skapati. Zato mi je gadno kad me strpaju u taj koš, jer onda ispada da gubim zdravstveno osiguranje ili red pred šalterom, tako nekako. Nije meni problem da trpim strah, stalno ga trpim, ali ipak sve vreme mislim d ato što ga trpim stoički garantuje spas. Od trenutka kada mi je palo na um da to ne mora da znači, sve se skenjalo. Meni je, shvatam, problem da za tu patnju ne dobijem za uzvrat zdravlje. Mene su učili da ako se više brineš, duže živiš, pošteniji si i bolji, a onda sam, vremenom, uočila tu crnu zmiju koja se odvija pored mene i vreba me, uprkos mom poštenom strahu i brizi. Tu zmiju koja mi ne garantuje da ću živeti zauvek i da, ako sam neki pošten i mali lik mogu da živim zauvek. Od kada mi je to palo na pamet, ne napušta me ova mogućnost. Sama pomisao na nju, u mojoj glavi razbokorava se u čitav niz mogućih smrti. One počinju od kraste na nozi, ili od crvenila oko mladeža, nekada od blagog grebanja u grlu, nadutosti žlezda li nekog desetog sranja. Gledam ruke i one se najednom pretvaraju u nekakva čudovišta, pada mi na um da bi najednom na prstu moglo izrasti nešto toliko strašno, nešto u čemu je sav užas ovog sveta i da ću se samo u mestu...

Onda pustim neku pesmu i uvek me začudi kolko sitni kretenizmi mogu da me, na trenutak, uteše. Recimo, pomisao da neka budala misli na mene, da ću sutra jesti paprike sa sirom, da ću se konačno učlaniti u biblioteku ili napisati neki do jaja tekst. Onda opet pomislim: e, budalo, ali ipak će ti usred toga pozliti i biće to znak da si nagrabusila. Onda opet red šampita koje me raduju i tako redom. Od budale do budale i sve vreme se pitam koliko ću zaista dugo živeti i oću li zaista umreti u mukama i da li ću zaista, do tog trenutka, išta znati i zaista odahnuti od straha. Zapravo od te preterane želje za životom.

четвртак, 5. јул 2012.

Jebo Lud Zbunjenog

Evo na uvid pilot epizode koju smo Senka Pajić, Marko Popović i ja (ja daleko manje u odnosu na Popovića i Senku) uradili pre nekog vremena, a sad ima da se pogleda i na jutjubu. U pitanju je zamisao prosvećivanja mladeži o seksu. Gle ko govori!