понедељак, 14. новембар 2011.

Grand, Grandisimo, Grandoseri


Kad je krenula ova Grand nagradna igra, mama mi je, kuvajući kafu, rekla, da skuplja te kesice. Ja, reko, ima li šta novo, kad mi ona dade jednu punu kesu kafe. Što je meni bilo super. Al me obavezala da joj vratim praznu kesicu. Što me smorilo. Reko, daj, mama, da popijemo kafu negde. Ono kao, pune šolje kafe, ne moramo prati, nositi kući ambalažu i tome slično. Mislim, ne moramo ih čak ni popiti. Samo da sedimo kraj njih onako punih da se puše.
Al, jok, oće mama praznu kesu. Reko, može! Igramo se! U Idei kad su delili ona govanjca što se lepe: daju ti karton, ko samolepljivi album, al ne lepiš Himena nego idea nalepnice, pa kad ih skupiš sve dobiješ lonac, tiganj i tome slično. Još se setim kako su me zajebavali u drugom osnovne što mi mama kupila album s Himen sličicama i kako učiteljica upitala što ne lepim nešto za devojčice. Oćeš šamar? Sad ja lepim za mamu i ne podsmevam se. Lepimo, pijemo kave i zajebavamo se.
I tako ja to sredim. Al, oš đavola, odem da platim račun u poštu i natakari se ta neka ženica koja oće svoj paket. Šalter joj reče da nema više i šta su svi zapeli i još posle prevrnu očima, kao, kolko vas je! I tu mi se sve stuži.

Volim ja mamu, samo mi kretenski da uvek skupljam sličice i prazne kese da bi joj to dokazala. Al, kad oće da se igra, a oću i ja, onda može!
Samo mi je čudno kako to tako dugo putuje. Ti pokloni i te nagrade. Sedimo tako, mama me zadržava, sedi, popi kafu, oćeš sok, pa oćeš sok? Nemoguće je kod mame popiti čašu vode. Kako se uvatim za česmu, ona se uvati za frižider i drekne: „Nemoj piti vodu!“ Ko da će nas ta voda zalediti, ko da ću otići niz vodu. Ne, nego mora biti sok, nešto zašećereno, voćno, namirisano, obojeno. Ništa providno, tako bezlično.

Pošto nisam stigla na red, imadoh vremena da mi prođe kroz glavu ovo: kako je glup taj lanac poklona, taj lanac punjenja i pražnjenja kafe i onda stalno bude prazno – kafa i šalter i sve nešto prazno da bi naposletku dobio puno, a kad otpakuješ ono opet prazno. Nekakve šolje. I sve mi tako bilo prazno. Uto mi reče ova kolko da im platim. Dođe mi nasred one pošte da povičem: Himene, pomagaj!

Izađem na vazduh, ne verujem da žene skupljaju te kesice jer im treba taj paket, ne znam zašto ga skupljaju, ni zašto se ove na šalterima nerviraju kad su isti kurac. Verujem da to neko odozgo pozove na čajanku. Pusti čovek balon koji se vremenom ispumpava i ispumpava i onda, dok pada, oduševljenje splašnjava i padne na zemlju ko neko govno. Samo prosto uposli dosta ljudi oko toga da se ugovnja. Posle to zovemo emocijom, a ja onda o tome nešto napišem. Platim im račun. I dođe mi, samo zato što sam ga platila, da priđem onoj ženi i kažem joj da se lepo jebe. Šta nju bole kurac ko je došo po paket. Daj, brate, otkaz ili umukni.

1 коментар: