среда, 23. новембар 2011.

Bezazlene zazubice


Nedavno, stojimo Mare i ja kod Nišlije i čekamo na niški komplet (pljeska, kačkavalj i prženo jaje i preko uz neizbežni, semfasti niški sos, prim. prev. Maare koji uvek ekscentrično jede). Ispred nas neka žena, preuzima svoju kobasicu. Ono rano jutro, a kobasica, pod onim jutarnjim svetlom, kako je žena prihvata, stvarno deluje ogromna. U to, ulicom prolazi neki deda, zastaje i zagleda kobasicu, pa onu ženu. Iako bi u priči ona trebalo da oseti taj prodorni pogled na vratu, žena ne oseti, nego regularno plaća. Čovek, izneveren od strane ove literarne konvencije, prilazi bliže i fiksira kobasicu, pa kaže: „Uh, i vi ćete sve to da pojedete?!“ Žena se i dalje ne osvrće, kao da je glas došao negde odozgo, u nekakvom stripu, u oblačiću što se diže iz kobasice, koji ona samo treba da rasprši jednim dahom. Kaže: „Pa, potrudiću se.“ Dedica se osmehne nekako zlobno-tužno, što nije raskravio ženu (je li hteo deo kobasice, pitam se), pa ode napred i dalje vrteći glavom (deluje, kao da se čudi i njoj što će pojesti onog gmaza, tako rano, tako sama, tako tu, i sebi što je reko naglas takvu stvar, po koji put, i što su ljudi generalno čudni i kobasičasti).
Onda, ja imam tu teoriju kobasicu koju nikako da uobličim. Na pitanje kad se čovek najviše skenja. Ako zanemarimo one sasvim objektivne situacije u kojima bi se svako skenjao, smatram da se ljudska duša najpre skenja ne onda kada ga ne razumeju, ili kada ga ne simpatišu, ili kada ga se stide, kada ga teraju, kada mu se podsmevaju, kada ga šikaniraju. Čovek se najviše skenja onda kada mu ne daju da se našali. Onda kada taj čovek ima priliku da se našali, ali nekako skonta da bi mogao biti pogrešno shvaćen (pre il pošto se našali), kada shvati da to nije primereno, ili da bi se neko mogao naći uvređen. Eto, tada čovek proguta knedlu, suspregne se. Najbolje bi bilo kad bi tada, kraj sebe imao nekoga kome može reći tu glupost koja mu je pala na pamet. Makar se ovaj do njega i ne nasmejao, nego mu rekao: „e, debilu jedan“. Samo da ta glupost koja mu je pala na pamet ne ostane u njegovoj glavi, i u njoj ne krene da prevrće stolice ko neki pomahnitali, udebljani zec. Kad si bezazlen, najbolje je da ti nikakva misao ne padne za zube, nego da kažeš. Najveća je sloboda čoveka da nešto naglas lupi. Najbolje bi bilo kad bi tada, kraj sebe imao nekoga kome može reći tu glupost koja mu je pala na pamet. Isto kao što bi s nekim podelio onolku kobasicu. Sve drugo je pamet ili bes. A kome to treba?

2 коментара: