недеља, 5. август 2012.

Nickel and Dimed: On (Not) Getting By in America, Barbara Ehrenreich

„Someday, of course – and I will make no predictions as to exactly when – they are bound to tire of getting so little in return and demand to be paid what they’re worth“ 

U pitanju je knjiga koja spada među dokumentarno štivo poznato pod nazivom „undercover journalism“. Napisala ju je američka novinarka Barbara Ehrenreich (1941.) koja se zarad ove knjige, sredinom 90-ih (knjiga je objavljena 2001), zarad analize Klintonovog Zakona o radu i odgovornosti za rad iz 1996. (sprovedenom u cilju reformisanja državne pomoći siromašnima) “infiltrirala” među radnike, tačnije ljude zavisne od oglasa za nisko plaćene poslove (od čišćenja po kućama, preko klenerisanja, do rada po gondolama u lancima tekstilnih preduzeća), ne bi li istražila kako se odvija ekonomija života takvih ljudi. Odnosno, da oproba život nekoga ko nema nikakvu ušteđevinu i ima nameru da plaća smeštaj, hranu i lekarske preglede radeći neki od poslova koji su u ponudi preko regularnih kanala. Smeštaj je, kako se vidi u ovoj knjizi uglavnom najveća stavka budući da većina ljudi zapravo nema svoj stan, već živi u svojim kolima, iznajmljenim prikolicama, motelima ili, u najboljem slučaju, u iznajmljenim stanovima (budući da ranije varijante ne podrazumevaju frižider, a često ni kuhinju). Roman u velikoj meri podseća na Orvelov "Niko i ništa u Parizu i Londonu", iako se na Wikipediji mogu naći poređenja sa zaleđinom koji je na polju ove vrste novinarstva stvorio Hunter Thompson. Međutim, za razliku od Thompsonove “stvarnosne” literature, Barbara Ehrenreich poseduje vrlo racionalan odnos prema svojoj temi, nalik Orvelu, tako da se u ovaj način života upušta samo zarad dolaženja do zaključaka, a ne da bi sebe iskušavala, niti da bi se upustila u određeni umetnički eksperiment i, samim svojim postupkom, privukla pažnju. Kao I Orvel u svojim pisanjima o životu plonžera, njene dnevničke beleške o životu žena koje čiste po kućama, rade za gondolama sa odećom u robnim kućama i tome slično, sastoji se od niza opaski koje u velikoj meri, vrlo praktično pokazuju da je od zarađenog novca nemoguće podmiriti troškove najosnovnijeg života, ali I zalaze u opservacije tipa zašto radnice toliko opsesivno puše (jer je pušenje ono što rade za sebe, dok je ostatak radnog vremena nešto što čine za “gazde”), kao i sasvim kontradiktorne i gotovo metafizičke opaske o psihološkim stanjima radnika, načinima na koji su poniženi, mrcvareni i dovođeni u stanje potpunog očaja. Po ovim segmentima, roman je blizak Orvelovom “putovanju na kraj londonske i pariske noći”. Baš danas kada se i kod nas, usled ludačke mržnje prema dobu komunizma u kom se nije toliko radilo koliko se na lepe oči dobijalo, mrzi radnička klasa kao alkoholičarska, džabalebaroška, kradljiva i kakva sve ne bulumenta propaliteta koji žele mnogo ni za kakav trud (što je samo zaključak usled poremećene percepcje ljudi primoranih da rade u novom kapitalizmu kod poslodavaca koji im piju krv, te ovi ne mrze svoje gazed, nego mrze sve ostale koji rade manje od 15 sati dnevno, smatrajući ovo normalnim i odbacujući mogućnost da imaju ikakva prava pre nego što ispišaju majčino mleko), ova knjiga je vredan, sasvim praktičan nacrt o tome sa koliko novca, po koju cenu, se danas može živeti kao dostojanstven čovek. Odnosno, koliko su ove skale varljive i na koje sve pore gazde ulaze u naše nervne sisteme i prčkaju nam po mozgu dok kaljamo ruke njihovim govnima. Na onim visinama gde i najbolji alpinista ostaje bez kiseonika i ravnoteže, radnicima se mentalni sklop menja, pristaju na sasvim male zen okretnice u mozgu koje, kada se namnože, nastaje ogromna masa robova koju čak ne treba ni šibati. Počev od toga da se stvara neprijateljstvo između onih koji zarađuju taman toliko malo više da unajme spremačicu koja će im, na kolenima, očistiti stan. Ta razlika je važna – vama malo para iz džepa, njoj taman da kupi cigarette, a hijerarhija je jednom zauvek uspostavljena. Hijerarhija koja ne vredi vaših pišljivih hiljadu dinara, već nečijeg dostojanstva. Jer vama tih sat vremena prištedi da robujete nekom drugom, čime celu ovu ujdurmu opravdavate, njoj dobro dođe da kupi par stvari. Nekome gore, sasvim dobro dođe da nas sve otera do mojega ubeđujući nas da neki poslovi vrede manje samo zato što su naizgled nevidljivi.

Нема коментара:

Постави коментар