понедељак, 26. март 2012.

Sijalica

„Kako si upalila svetlo usred dana ko neka ciganka“, kaže mi bolja polovina. I ne znam šta mi je bilo, desi se da zaspim, a sijalica ostane da gori i tako, kad se probudim, a ono sija i kroz prozor i sa plafona. Negde sam pročitala da mešavina veštačkog i prirodnog svetla nije dobra za oči. Mimo toga, svetlo sijalice sa plafona, bilo u lusteru ili ne, stvara mi depresiju. Ovo ne važi za svetlo sa stone lampe koje samo stvara krug svetla u manjem opsegu, a ostatak ostavi u mraku. Jednom prilikom, svratio je Džoni kod mene, zatim otišao kod mame i požalio se kako mi je stan neuredan. Odem kod njih, majka izokola kaže kako bi trebalo da se pospremi, ja ništa ne kapiram – otkud ona zna da nije pospremljeno i Džoni vidi da sam u čudu, pa naprečac kaže: „Najviše mi se zgadi kada je prljav lavabo u kupatilu i sudopera.“ Na te teme, šta se kome zgadi, nemam puno da dodam, ali znam šta me rastuži. Pored te sijalice sa plafona koja baca svetlo dole na sobu i nekako čini da se osetiš izdvojen unutar te kutije-stana u kojoj kao nešto treba da radiš ili u njoj živiš, pa je u te svrhe izmišljeno to osvetljenje, što me posebno skenja, jer sve nešto kontam, to ću ja usput, bez najave – usput ću da živim, da radim, da nešto smislim. Od tih običnih stvari, skenja me još prljav tanjir u sudoperi (ovo važi i za prizor sunđera i krpe pokraj sudopere). Skenja me i sveća na tacni, kad već dođe struja, a ona onako stoji sva iskapana. Skenja me čista pepeljara u stanu nepušača (recimo kod bake), jer treba da je iskoristim, a njoj stoji ko ukras. Onda otvoren komp sa gomilom prozora izotvaranih, do pola pročitanih, započetih. I još, poluiskorišćene maramice po džepovima. Jednom mi se pocepala postava u kaputu i vidim ja uskobučio se nešto kaput pri dnu, zagledam i nađem u postavi dvadeset i više poluiskorišćenih maramica koje su upadale. Više ne nosim taj kaput. I još mi je gadno kad me mrzi da isečem nokte i kad upljujem cigaretu pa otpadne filter i kad su mi prljave cipele i kad mi prst ispadne sa strane i kad odem ujutro do grada pa krenem kući prerano, a onda me neko zove i kaže „ajde, dođi“, a ja sam na pola puta i u tom trenutku mi se ne ide ni kući, ni u grad ni nigde. Volim svetlo na farovima automobila, volim kartonske tanjiriće, ručne baterije, rešoe, plastična kuvala za kafu i kad izađem ujutro čim se probudim pa se vratim kući taman pred spavanje. Da ugasim sijalicu.

3 коментара:

  1. I meni je to "centralno" svetlo depresivno. Ko da uvek ima neku slabu sijalicu pa nesto stisnuto gori. Lampe su poezija!

    Mene skenja izgorena mušema na stolu od cigara. I godinama neoprana piksla. I skenja me prljava čaša. I roletne koje ne rade. I plastično cveće. I ne znam što ali me skenjaju i muškatle!

    ОдговориИзбриши
  2. Kako zaboravih progorelu mušemu i plastično cveće! :)

    ОдговориИзбриши