недеља, 21. август 2011.

Tata, Novak i ja


Ne znam kad je tačno tata počeo da se loži na Novaka Đokovića. Kada je počeo da seda za svaku njegovu utakmicu i o njoj posle priča satima, kao da ništa drugo ne postoji osim Novakovog svetačkog lica, uokvirenog u freskoliko belo odelo tako da loptica preko njega zuji kao dodir ruke nekog ikonopisca. Kad god da je počelo, užasno me iznerviralo. Nije da se i ja povremeno ne ložim na neke ljude koji su tamo negde, s opproštenjem, van mene, ali tatina fascinacija Đokovićem me pogodila valjda i možda zato što je tata, sa jedne strane, toliko sa strane, a Novak je opet, toliko u pravu. Teorijski kad bi gledo, ispada da ja potcenjujem mog ćalca pa sebi kažem: ok, ti si mali, a on je veliki, nemoj ići do njega, neka se on spusti do tebe! To se više ne kapira! Ne kapira onaj mali da je zapravo veliki, a veliki sabira male na gomilu da plati porez, zabeleži zarez i sve u svemu sve koji misle drugačuje nabije na oprez.

U stvari, ima tu i do onog z u partizanu. Moj otac je oduvek navijao za Partizan i meni to ulio onako usput, govoreći mi kako „uvek treba navijati za slabije“. Ja sam to onako nepravilno ispoštovala, zatim i poštovala. Onda se ispostavilo da tata navija za nekakvog jebivetra iz epske pesme koji lomi sve pred sobom kao robot! U međuvremenu je možd on shvatio da su slabiji zaista slabiji i da za njih nema vajde navijati, il je i sam postao slabiji. I počeo da navija za Đokovića. Ne protiv nadala, Federera i drugih beločarapana, nego za Đokovića kao da uđe gore u rajske sfere. E, ostavi me na cedilu! Ko je tu slabiji?

Tako sam ja skontala da u bici između Đokovića i nebesa treba da navijam za mog ćaleta. On je definitivno slabiji. Al me je zajebo što je u međuvremenu sa terena prešo na navijačke tribine. Ima tih slučajeva, razumem, slučajeva kada jednostavno skontaš da više nisi u bici, il je napustiš, povučeš prašinu s terena i prostreš je nekom plastikom, pustiš da drugi igraju a ti navijaš. E, tad postaneš slabiji. To se desilo.

Uglavnom, kad je Đoković jebo mater svima, tata je bio van pameti, pun nekakve trule sreće. Lepe, al trule. Ne ko kad smo navijali za Partizan jer su slabiji, pa i za nas kad smo uvek gubili. Nego za druge, za drugog, koji će sve da izgazi, a da mi i dalje čamimo ko oplođena muškatla. Ona koja svuda uspeva.

Kada je Đoković osvojio ceo svet, tata je prespavao ključne trenutke meča. Bila je repriza. Otišla sam do njih i načela tu besmislenu svađu oko glupog Đokovića i tata se upeco. I ja sam se upecala otimajući ga od Đokovića, verujući i dalje da navija za slabije, za sebe, mene i sve nas ostale. Onda je, u toj našoj svađi, Džoni propustio isti onaj deo meča koji je i prespavao na premijeri. Bio je ljut i reče mi da to nije fer što sam ga zagovarala.

Sad kontam da nije fer. Danas, kad je Đoković onako jak šibo u Sinsinati Kidu, celoj jebeno novoj, naseljenoj Šejkinoj je nestalo kablovske. Rade ljudi, rade, a mi nemamo net i nemamo TV. Džoni je bio uskraćen za jebenog Đokovića, a meni je bilo žao. Jebo nas Partizan! Navijam za slabije: da Džoniju dođe kablovska i da vidi Đokovića.


7 коментара:

  1. A što se lepo ne prepustiš, pa i ti počneš da navijaš za Đokovića? Batali slabije, već mi je dosadilo što sam u slaboj državi, pripadnik slabije nacije... Hajde da budemo Čak Noris, za promenu.

    ОдговориИзбриши
  2. ma imam ja stvari kojima se prepustam, Novak Djokovic to nikad nece biti bogapitaj zasto.

    ОдговориИзбриши
  3. odlična! naletela sam na tvoj blog jer mi je neko rekao da "ima još jedna riba koja piše o svom ćaći!"
    svrati i pogledaj, a do tada
    samo nastavi! meni je sve do sada bilo baš uživanje za čitanje! :)

    ОдговориИзбриши
  4. e, pa saću ja da vidim štas ti pisala, moj tata je sigurno bolji :D zajebavam se! ako, meni je moj ćalac izvor inspiracije iako me počesto iznervira, ko i ja njega valjda...

    ОдговориИзбриши