недеља, 2. фебруар 2014.

Mole se stanari

Stanari u mojoj zgradi svaku, i najmanju, vremensku nepogodu dočekaju ažurnim objavama na ulaznim vratima. Nekako, pravilo je da su objavama najskloniji oni najnepismeniji. Civilizacija ih je opskrbila štampačem, a tastatura je, sticajem okolnosti, baš tim najnepismenijima, zaglavljena baš na tasterima “bold” i “caps lock”, pa tako svaka objava zvuči kao pretnja.
Ali, nije samo to . Među njima ima ljudi koji toliko ozbiljno shvataju svaku, i najmanju vrstu povrede, onesposobljavanja ili uvrede stanara, da su u stanju da kucaju na vrata ne bi li sve ostale, nešto nemarnije stanare, uključili u svoje odbrambene i akcije u cilju očuvanja... pa, očuvanja.
Vreme je novac, a smrt nas može zateći na svakom koraku.
 Čim padne sneg, eto njih sa pozivom u rat protiv snega: “Mole se stanari...”, kao da su nam preko noći na glave napadale zmije i skakavci. Čim otopli, i iz prvog snega izviri ono zaboravljeno gradsko smeće oko zgrade, eto ih, u kombinezonima, kako pleve, bište, vade nekakvo korenje oko zgrade i navatavaju nas manje ažurne na ulazu sa pošalicama kako je to sve “naša zajednička stvar, prostor, imovina...”.
Kad još malo otopli, pa se podmladak okupi oko zgrade, a oni se skupe, pa teraju decu koja razbijaju prozore, oštećuju ograde i galame.
Čuvene narodne poslovice  – počisti prvo ispred svog praga, ili balvan u svom oku, a iverak u tuđem...  u slučaju mojih sustanara, protumačena je doslovno. Naime, ti ljudi će se postarati da počiste dva kvadratna metra snega ispred svog ulaza, a ostatalih stotinak metara će se klizati do prodavnice, stanice... mrndžajući sebi u bradu kako ostali nisu "iščistili balvan iz svog oka".Kada se primeni na zgradu, dakle mikrokosmos, oni će glavu da otkinu susedu koji živi vrata do njih što nije skinuo grumuljicu snega sa svoje terase.
Jednom prilikom, osvanuo je natpis jednog od tih čuvara našeg Balvana ili Iverka sa porukom prepoznatljivog zaglavlja: “mole se stanari...” (valjda nekomsvom bogu ), ...da ne ostavljaju đubre u dnu zgrade...” Gde je dno zgrade valjda znaju oni koji ne znaju gde je dno njihovoga straha, pedanterije i dušebrižništva.
Ako je pitanje ima li zgrada dno stvar rasprave, pitanje ima li prozore je već lako rešivo. Kad je reč o našem Metropolisu – neki je projektant izračunao da će uštedeti na prostoru ako na tih pet, šest spratova ne probija prozore u hodnicima zgrade, nego napuca po četri stana na svakom spratu. I, onda razumem – iskeširaš pare za jeftin stan u zgradi bez prozora, izrodiš neku decu, platiš redovno račune, a onda, svaki dan šipčiš - 1.sprat-gibanica, 2.sprat-ukakane pelene, 3.sprat-zgaziš na đubre koje je ostavio neko kome se smučilo da se spušta dalje...
I onda računaš sad ću da smorim ostale sustanare da sačuvamo od vetra, leda, snega, kiše, đubreta, dece što se igraju ig rudvama gađaju fasadu od iverice, i ovu kulu od karata, kad već nisam mogao da kupim stan u zgradi sa prozorima. Eto, tako nastaju moralisti, džangrizavci i seratori. Kad shvate da su se zajebali, oni zajebavaju sve oko sebe.

1 коментар: